Srceparajuca prica - jer samo takve danas prolaze!
Od trenutka kada dodjemo na ovaj svet , pocinje neka misija naseg zivota . Vremenom mi odrastamo I uoblicavamo nase zivotne ciljeve koje kasnije tokom zivotnog puta pokusavamo da ostvarimo . Na razlicite nacine , doduse , ali takva su vremena . Neki odluce da zivot provedu kukajuci I mlateci papirima koji dokazuju o njihovom mukotrpnom zivotu od kad su izbegli I dosli u nasu zemlju . Osetljivi smo na sve srceparajuce price , a po svemu sudeci mi uvek ispastamo zbog njih . Uvek me je interesovalo da li bi se oni ovako ophodili prema nama da smo mi bili u takvoj situaciji , da je nama bio neophodan krov nad glavom , kriska hleba , itd... Kada su se izbeglice doselile u naselje u kojem zivim , svo stanovnistvo se organizovalo da im pomogne . Nama , klincima , ih je uvek bilo veoma zao I pomagali smo im kako znamo I umemo . Ziveli su u obliznjem restoranu , gomila njih u malim sobicama . Ziveli su na racun ,, opstine grada I racun drzave . Dobijali su svu mogucu pomoc , dupla primanja , nisu placali ni jedan jedini racun , svima su nadjeni poslovi u drzavnim firmama . Ali napravise I oni gresku . Gresku su napravili kada su resili da se odsele iz naselja . Ispostavilo se na kraju da su svi oni imali kuce (kupljene od para zaradjenih prodajom kuca u mestima iz kojih su izbegli) po razlicitim gradovima , koje su dok su bii ovde izdavali . Malo mi je muka sad kad cujem te srceparajuce price kako treba da se pomogne tim ljudima I sta ti ja znam . Kome da pomognem ? Ljudima koji zive kao bubrezi u loju . Sramno I jadno . Posle mi govore kako nemam osecanja . Nemam osecanja za njih ! Jer me I dalje samo jedno pitanje zanima , da sam ja bila u njihovoj situaciji , da li bi oni meni pruzili takav lagodan zivot kao sto smo mi njima ?!? Otvori oci vec jednom , Srbijo !
